Želudac je izuzetan organ! Luči sok koji može da vari sve vrste hrane koju jedemo, a ipak veoma rijetko ošteti sam sebe. Kako on to uspijeva?

S obzirom na činjenicu da želudac luči hlorovodoničnu kiselinu – HCl, istu onu koju koristimo za čišćenje (svima poznata kao sona kiselina) i da je u njemu zbog toga pH vrijednost veoma niska (kreće se oko 1,2 – 2,0) postaje jasno da

želudac ima svoje načine da se zaštiti.

Građa sluzokože želuca razlikuje se od ostalih i prilagođena je izuzetno kiseloj sredini. Ona ima nekoliko nivoa zaštite: pre-epitelni, epitelni i sub-epitelni.

Prvi nivo čine sluzavi gel i bikarbonatni joni koji zajedno čine takozvanu sluzavo-bikarbonatnu barijeru. Bikarbonati su bazna jedinjenja, a to znači da su sposobni neutralisati kiselinu što u ovom slučaju dovodi do formiranja skoro neutralne pH vrijednosti na površini epitela želuca, iako je u samom želucu sredina izuzetno kisela.

Drugi nivo čine mehanizmi epitelnih ćelija – hidrofobne ćelijske membrane koje onemogućavaju želučanom soku da dođe do epitela, neproteinska jedinjenja koja imaju ulogu „čistača” slobodnih radikala (glutation), brza proliferacija ćelija (brzo razmnožavanje ovih ćelija da bi se nadoknadio njihov broj ukoliko se neka ošteti) i ponovno uspostavljanje barijere:

za svega sat vremena skoro kompletna površina naseli se novim mukoznim ćelijama u slučaju oštećenja.

Treći nivo predstavlja protok krvi koji omogućava odnošenje vodonikovih jona (od kojih se proizvodi HCl) ali i štetnih agenasa koji mogu prožimati mukozu (npr. alkohol). Pravilan protok krvi obezbjeđuju prostaglandini, a osim ove imaju i brojne druge pozitivne uloge u želucu (smanjuju lučenje kiseline, pojačavaju lučenje bikarbonata, povećavaju oslobađanje sluzi koja štiti želudac i utiču na zgrušavanje krvi čime smanjuju krvarenje ukoliko dođe do povrede dubljih slojeva želuca). Dodatno, tkivo želuca konstantno održava kiselo-baznu ravnotežu. Novija istraživanja ukazuju na značajnu zaštitnu ulogu azot-oksida (djeluje slično prostaglandinima).

Većina lijekova hemijski predstavlja slabe kiseline ili baze koje ne mogu da oštete sluznicu želuca!

Vidjeli smo da je on sposoban da se zaštiti i od mnogo jačih kiselina nego što su lijekovi :) Ipak, u svakodnevnoj apotekarskoj praksi svjedoci smo pretjerane upotrebe lijekova iz grupe inhibitora protonske pumpe. To je grupa lijekova koje pacijenti nazivaju „zaštitom za želudac” (pantoprazol, omeprazol, lansoprazol, esomeprazol i idrugi). Šta oni zapravo rade inhibicijom protonske pumpe?

U potpunosti blokiraju lučenje hlorovodonične kiseline i najjači su do danas poznati lijekovi za tu namjenu!

Njihovi efekti su vidljivi tek nakon kontinuirane primjene, koja čak i tada treba da se obustavi nakon povlačenja simptoma (samo u određenim stanjima poput infekcije Helicobacter pylori, Zollinger-Ellisonovog sindroma, Barrett-ovog jednjaka opravdana je njihova primjena duža od 4 sedmice).

Primjena ovih lijekova nije opravdana ukoliko se uzmaju samo zato što „pijem mnogo lijekova”, jer:

mnogo je važnije koje lijekove pijete nego koliko različitih lijekova pijete.

Zašto? Ponavljam, zato što je većina lijekova slaba kiselina ili baza i neće oštetiti sluznicu želuca a smanjenje lučenja kiseline, koje se dešava prilikom upotrebe inhibitora protonske pumpe, može imati brojne nuspojave:

• češće crijevne infekcije (jer kiseli sadražaj želuca ubija i patogene koje unesemo),
• smanjenja apsorpcija magnezijuma, željeza, kalcijuma, vitamina B12 (problemi sa grčevima, kostima, anemije),
• hronične bubrežne bolesti,
• otežano varenje hrane (nadutost, gasovi) i brojne druge.

Ipak, postoje lijekovi koji drugim mehanizmima (npr inhibiranjem lučenja prostaglandina koji imaju zaštitnu ulogu u želucu) mogu da oštete sluznicu želuca odnosno njenu zaštitnu moć.

Lijekovi koji najčešće izazivaju oštećenje želuca su:

• nesteroidni anti-inflamatori ( ibuprofen, ketoprofen, diklofenak, aspirin i drugi)
• steroidni lijekovi (glukokortikoidi: deksametazon, prednizon i drugi)
• antikoagulansi i antiagregacioni lijekovi ( varfarin, rivaroksaban, acenokumarol, klopidogrel i drugi)
• selektivni inhibitori preuzimanja serotonina ( paroksetin, sertralin, citalopram i drugi)
• bisfosfonati ( alendronat, risedronat )
• hemioterapeutici.

Dakle, ukoliko ste pacijent koji ima povišen pritisak ili masnoću, probleme sa štitnom žlijezdom, opstruktivnu bolest pluća, aritmiju i zbog toga uzimate veliki broj lijekova u svakodnevnoj terapiji to ne znači da treba da uzimate Controloc, Pantoprazol, Omeprol, Fenix ili neki drugi lijek iz ove grupe.

Kako da pomognete svom želucu?

1. Uzimajte obložene tablete (i nemojte ih poloviti prilikom primjene)
2. Nemojte uzimati alkohol i kofeinske napitke prilikom primjene lijekova koji svakako oštećuju sluznicu želuca
3. Izbjegavajte prženu i masnu hranu te slatkiše i cigarete – praktikujte mediteranski način ishrane
4. Ukoliko je to moguće, lijkove koji oštećuju sluznicu želuca uzimajte nakon obroka a ne na prazan stomak
5. Uvijek prilikom primjene lijeka unesite dovoljnu količinu tečnosti (preporučuje se 200 ml vode kako biste obezbijedili adekvatnu zapreminu tečnosti u želucu)
6. Bar 2 sata nakon primjene čvrstih formi lijekova (tablete, kapsule) nemojte ležati
7. Ako je lijek dostupan u tabletama i kapsulama, birajte kapsule radi lakšeg varenja (meke kapsule sa oslobađanjem u crijevima mogu biti posebno dobra opcija).

Brojna istraživanja rađena su u cilju pronalaska gastroprotektivnih agenasa. Još uvijek se istražuju novi lijekovi za ovu namjenu. Međutim, istraživanjima na pacovima sa peptičkim ulkusom (čirom na želucu) dokazano je blagotvorno dejstvo soka aloe vere na zaštitu sluznice. Niskomolekularne frakcije gela aloe vere pokazale su značajne efekte pojačavanja zaštitnih i smanjenja štetnih faktora.

Osim aloe vere, ispitivan je antiulkusni i gastroprotektivni potencijal brojnih drugih biljaka. U nastavku se nalaze samo neki od pozitivnih primjera:

1. Bijeli sljez (Althaea officinalis, Malvaceae) – stimulacija mukozne membrane u cilju povećanja lučenja mukusa, umirenje
2. Anđelika (Angelica archangelica, Apiacea) – smanjenje lučenja kiseline, a povećanje lučenja mukusa
3. Kurkuma (Curcuma longa, Zingiberaceae) – smanjenje lučenja kiseline blokadom histaminskih H2 receptora (na iste te receptore djeluju ranitidin i famotidin)
4. Sladić (Glycyrrhiza glabra, Leguminosae) – djeluje protiv Helicobacter pylori (jedan od osovnih uročnika hroničnog gastritisa i čira na želucu)
5. Moringa (Moringa oleifera, Moringaceae) – stimuliše mukoznu membranu i time povećava lučenje mukusa, djeluje antisekretorno (smanjuje lučenje kiseline) i protiv H. pylori

Različita jedinjenja izolovana iz biljaka (tanini, flavonoidi, triterpenoidi, saponini, kumarini) pokazuju značajna antiulkusna i antioksidativna svojstva koja ne treba zanemariti.

Dakle, u cilju zaštite želuca u svakodnevnom životu mogu se koristiti biljni preparati, a primjenu lijekova u te svrhe treba ograničiti samo na slučajeve u kojima je to zaista opravdano.